Soba 15, nemožeš me ubiti, gdje smo???, soba iz sna, ovo ti dobro stoji....
Kad netko zavrišti i cijelom prostorijom zavlada tama, a sekundu prije toga Snape se dezepartirao, ali to nitko nije primjetio. Pa tko i bi, kad svi znaju da se u Hogwartsu nemože dezepartirati, barem sam tako mislila. Ali ja nisam gubila vrijeme na otkrivanje Snapeovog odlaska, nego sam potrčala u predvorje, usput dozivajući kofer. Kofer je doletio do mene, stavila sam plašt nevidljivosti i to baš prije nego su Anna Gryffindor i Violet Granger dotrčale do mene, ali nisu me vidjele. Počele su tražiti me, pa su otišle jedna u jednom smjeru, druga u drugom. Baš kad sam mislila da sam se riješila, iza sebe sam čula korake. Kada sam se okrenula vidjela sam da je to Denny sa svojim koferom u ruci, a šta ćete ipak smo blizanci.
"Denny, Denny tu sam. Čekaj, uđi ispod." Pružila sam mu plašt pa se i on pokrio. Krenuli smo, znali smo našu odluku. Krenuli smo iz Hogwartsa, tko zna možda se i ne vratimo. Krenuli smo prema Hogsmeadu, tamo ćemo unajmit sobe i prespavati, pa ćemo onda vidjeti šta dalje. Došli smo, iako ne brzo, trebalo je snage proći sav taj snijeg. Ušli smo u toplu, zagušljivu prostoriju. Unutra je bilo puno vještica i čarobnjaka. Išli smo za šank tako da nešto popijemo, a i rezerviramo sobu. Ja sam si još više navukla kapuljaču.
"Molim vas dva pivoslaca." Naručila sam prvo što mi je došlo na pamet.
"I rezervirali bi sobu, jednu sobu." Nadopunio me Denny.
"Tako mali, a već zajedno u sobi." Dobacio nam je konobar i zavrtio glavom.
"Gospodine, mi smo blizanci."
"Ups, oprostite...."
Popili smo piće i krenuli prema sobi. Raspitali smo se za najbliže dućane. Denny je išao kupiti robu za nas dvoje, jer nam treba neka koja nas cijele pokriva. Ne samo da će nas tražiti Ministarstvo i Hogwarts, nego i Voldemort i smrtonoše. Ja sam se dokle uvalila u kadu i pokušavala se opustiti. Čula sam nekoga da je ušao u sobu, to je najvjerojatnije bio Denny. Osušila sam se i obukla. Otvorila sam vrata i odmah sam primjetila da je na vratima zaljepljen neki papirić. Uzela sam ga i unutra je pisalo:
Ako želiš svog brata natrag, dođi u sobu 15 i donesi sa sobom medaljon i prsten Salazara Slytherina.
Ajme, kako su uhvatili Dennya???? Moram ići, moram!!!! Uzela sam medaljon, prsten, štapić i plašt nevidljivosti, stavila kapuljaču i krenula prema sobi broj 15. Pokucala sam. Neki glas mi je rekao da uđem. Ušla sam i vidjela zavezanog Dennya, Snapea koji se smijuljio, još neka dva smrtonoše i Voldemorta. Osjetila sam strah, jer ja i Denny nemamo nikakve šanse za preživljavanje.
"Ma vidi, vidi. Mala Jones, tko bi ikad rekao da će kćer od mojih vjernih sluge biti Nosač Zvijezde. Pokaži mi ožiljak." Morala sam, jer tko zna šta bi onda napravili Dennyu. Pokazala sam mu ga, a njegove oči samo su bljesnule crvenim sjajem. Čula sam glas u glavi. Rekao je "Ne boj se, moći ćemo se iskobeljati iz ovoga. Čitao sam nešto u knjizi o Zvijezdi i piše da se Zvijezdanog Nosača dok ne odluči, nemože ubiti. Čak i ako ti zaprijeti i izvede kletvu, neće ti biti ništa." Ajme, pa to je bio Dennyev glas, šta mi možemo komunicirati? "Denny otkad možemo ovako komunicirati?" "Od sad, slušaj sad šta govore!"
"Jonesice, moraš odabrati zlo, jer ako ne, ubit ću i tebe i tvog brata."
"Hahaha, dobar vic. Ja ću odlučiti kad hoću, šta hoću. Možete slobodnu poubijati i cijeli svijet, meni to ne smeta."
"Dobro, sad ćeš vidjeti da se samnom ne zeza. Avada Kedavra!" Zeleno svijetlo poletilo je prema meni. Ali nešto ga je zaustavilo na metar od mene, neki srebrni štit.
"Šta???????? Kako je to moguće??" E pa Snape, nisi dobro naučio čitati...
Izvela sam tri pokreta štapića. U prvome, prostorijom je zavladala tama, u drugome, Denny je bio odvezan i u trećemu svi su smrtonoše sa Voldemortom bili uspavani. Ja i Denny uzeli smo medaljon i prsten te krenuli iz sobe. Brzo smo uzeli kofere i ono novo što je Denny kupio i nestali smo. Molim??? Di smo mi??? Neko nas je dezepartirao, i to u jednu prekrasnu vilu. A ispred nas bili su........naši roditelji. Glavom i bradom Nicole i Rupert Jones. Ja sam samo začuđeno gledala, a i Denny.
"Kako smo dopijeli ovdje???? Tko nas je dezepartirao???"
"Pa mi. Niste nas vidjeli, jer smo to brzo napravili. Zašto ste pobijegli iz Hogwartsa, tamo ste bili na sigurnom?!?!"
"Nicole, pusti ih. Pa znaš i sama zašto, zbog njezinog izgleda. A i uostalom, božićni su praznici. Sutra vam se pridružuju Andrew i Norah. Idemo do vaše sobe, sigurno ste umorni. Mary, uzmi torbe i stavi ih u njihovu sobu." Sad se već obratio prvoj kućnoj vili. Kako smo sve više upoznavali kuću, sve smo više mislili da je ogromna i da nikad nećemo uspijeti naći pravi put. To sam znala da i Denny misli zato što mi je rekao, u glavi. Na trećem katu bile su moja i Dennyeva soba, a na drugom Norahina i Andreweva. Svaki kat je imao svoju kuhinju, dva ogromna wc-a, dvije sobe, i još nekih soba u koje nisam ušla, neznam šta je u njima. Moja i Dennyeva soba bile su jedna do druge. Ja sam ušla u sobu, unutra je bilo, bolje da vam nabrojim šta nije bilo. Zidovi su bili nježno rozim nijansama boja, namještaj kričavo zeleno, na podu parket roze boje, iste kao i na zidu. Krevet je bio bračni, na stropu je visjela disco kugla, na zidu je bio LCD televizor, rozi laptop, ogroman ormar koji je radio na daljenski, velika terasa koju je prekrivala staklena stijena, prekidači na zidu na kojima je bilo nešto napisano kad stisneš nešto se u sobi promjeni, vrata u kojima je bio tobogan koji je vodio u dvorište do bazena, ogledalo preko jedne cijele strane zida, moja velika slika kojoj kad bi rekla lozinku vodila bi u neku prostoriju....
Soba iz sna, kako su znali da volim baš takve stvari???
"Ajme, ovo je predivno!!!!!" Rekla sam im sa divljenjem. Denny je ušao sa isto sretnom facom. A i moja soba mu je bila lijepa, samo što mu se malo gadila roza boja. Njegova je bila plavo crne boje, isto je sadržavala sve njegove najbolje stvari koje je oduvijek htio imati. Navečer sam se raspakirala, dodala par svojih stvari u sobu (postera i tih gluposti) i sredila sam se za večeru. Nije da će ikoga biti osim nas, ali dugo vremena nisam posvetila baš sebi. Obukla sam se najljepše što sam mogla, našminkala se, namirisala i krenula u Dennyevu sobu. Nije ga bilo. Odjednom sam ga vidjela kako izlazi iz svoje slike (portreta).
"Zašto si se tako sredila??"
"Pa neznam, dugo nisam. Ali ionako mi je trud uzaludan uz ovakve kričave oči, srebrnu kosu i krunu. Mogu malo i tebe srediti, mislim ne našminkati. Samo ti reći šta da obučeš i frizuru ti napravit??"
"Ok, ali ako mi se ne bude sviđalo maknut ću." To mi je bilo dovoljno. Izabrala sam mu za dole neku crnu trenerku koja je sa strane imala tri bijele crte, gore crvenu majcu na kapuljaču. Nekako mi je pasao taj sportski look. Kosu sam mu samo malo namijestila, ali ona nije bitna, zato što sam mu rekla da stavi kapuljaču, to mu lijepo stoji. Sišli smo u blagavaonicu, jedva smo je našli pa smo zvali kućnu vilu koja posprema naš kat da nas vodi. Ušli smo i tamo nas je dočekalo jedno iznenađenje....
Nastavit će se....
p.s. Slytherinov prsten:
p.p.s. hvala vam na svim komentarima, i svima koji me dosada nisu čitali, ali od sad da. i molim vas, opet mi ostavite toliko komentara, bit ću vam zahvalna. mislim, ovaj post je najbolji do sada, bar meni.
